|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Što ima novog na novom blogu stare blogerice :)
Ali to mi je valjda navika, kaj mogu...
U biti, i nemam neku super temu koje sam se sjetila pa da je sasd podijelim sa sveopćim čitateljstvom, koje je uistinu mnogobrojno, nego sam svratila tek toliko da vam svima dam do znanja da sam živa. :)
Zapravo, moram reći da me anonimni komentari zabrinjavaju. Uvijek se pitam tko je taj netko tko čita moj blog a ja ne mogu nikako saznati njegove motive, ništa o njemu, što ga je ovdje dovelo... Možda su to opet neki moji poznanici koji će mi za par dana poslati neke prijeteće poruke u stilu "zašto ti pišeš išta o meni, pa ti si tako bezobrazna".
Toliko me to s vremena na vrijeme zabrine da poželim zabraniti anonimne komentare. Ali onda, s druge strane, mislim da bih samo samoj sebi naškodila. Ti bi ljudi i dalje čitali moj blog, samo ja ne bih znala da su tu. I stoga, go ahead, samo kommajte, da vas mala maca vidi :)
Što ima novoga u mom životu??? Ne puno. Nisam nijednom bila vani od zadnjeg posta, svaki dan radim i dolazim doma oko 11 navečer, a odlazim u pola 12 ujutro (da, meni je to rano jutro) :)
Na poslu sam stekla nove frendice. Ne frndice u stilu da si sve govorimo, ali ja nikad nisam bila pretjerano društveni tip i pomalo sam socijalno anksiozna, pa sam si sva super kad skužim da cure na poslu vole popričati sa mnom, sjednu sa mnom pod pauzom, pitaju me kako ću doma i tako...
Što sam zapravno htjela napisati??
Ljudi, za tri dana idem na more. nema me, ako Bog da, tri tjedna. Sve vas puno pozdravljam i volim :)
so long, goodbye :)
Shvatila sam da je nemam.
Prvo, imam preko 20, a živim sa starcima. Da sam u Americi, bila bi glavni predmet ismijavanja kompletnog društva. That is, ako bih imala društvo, jer u američkim filmovima i onako nitko ne visi s propalitetima koji nakon srednje žive sa starcima. Budimo realni, nije da nisam razmišljala o preseljenju, ali to bi iziskivalo previše novaca. Koje ja, da budem iskrena, nemam.
Što me dovodi do druge točke, a to je neodgovornost. Katastrofalno sam neodgovorna, svjesna da bih vjerojatno u svojim godimama trebala imat nešto novaca spremljeno za crne dane, al onda opet kad pogledam, za koje crne dane? Pa mislim, ima li crnijih dana od onih u kojima otvoriš ormar i nemaš kombinaciju za obući koju si si trenutno zamslio? Dobro, u zadnje vrijeme barem trošim dio novaca na kuću, frižider, sestru i tako to, ali kako dođe, tako prođe. Iskreno se divim svojoj frendici koja ima ista primanja kao i ja a uvijek ima 5000kn na računu. Kapa dolje, stara, jednog dana ću možda i ja tako. Fuj, kako površno ovo sada izgleda? Baš sam kokoš. Kokoš koja ne brine o financijama i svojoj budućnosi. Površna kokoš :)
Treće, nemam dečka. Dobro, sad je to već polako postala kronična boljka. Stvarno se već zabrinjavam za svoju sudbinu. Ako znate nekoga mladog, slobodnog, zgodnog, pametnog i spremnog zadovoljiti sve nevjerojatno blesave želje potpuno lude studentice psihologije, molim, recite mu da se javi. Svakako pritom napomenite da pod "želje" ne mislim samo na odlaske u dućan zato jer mi se upravo zaželio frutek od banane.
četvrto, kronično imam 5 kila viška. Da budem najiskrenija što mogu biti, to mi je isključivo zato što nisam karakter i što sam lijena. Odlična kombinacija te dvije osobine kojima me majka priroda velikodušno nagradila omogućila mi je da na svoju težinu gledam kao na nešto kao "ah da, trebala bih". Da sažmem, kombinacija te dvije osobine uzorkuje nemogućnost odupiranja porivu da ODMAH pojedem krišku kruha namazanog nutellom (ajoj, da nisam toliko lijena sad bih otišla do frižidera), a odmah potom grižnju savjesti, ali nedovoljno jako da bih zapravo nešto učinila po pitanju trošenja netom zarađenih kalorija. Blago meni.
Peto(zar sam već na petom???), upravo je nevjerojatno koliko je beznadna situacija mog polaganja ovog predmeta koji mi diktira upis na diplomski studij. Naime (živjela Bologna), da bih upisala četvrtu godinu, moram imati apsolutno sve predmete do tada položene, što će reći da moram pod hitno dati ispit koji sam već dvaput pala (a od jutros mi se smiješi i treći pad), a nakon prolaska pismenog moram na usmeni koji, najblaže rečeno, sliči pomalo na zatvor u Remetincu. Ono, ne izgleda TAKO loše, ali znaš da neće dobro završiti.
I naravno, šesto, čini mi se da sam potpuno izgubila sposobnost socijaliziranja s drugim ljudima. Nešto tipa onog cara kojem se sve šta je taknuo pretvara u zlato. Samo što se meni sve pretvara u... No, pa ja sam pristojna djevojka, ne tjerajte me da psujem. :)
Nije da se ne trudim. Ne lažem, ne muljam, bar koliko sam u mogućnosti :), trudim se oko kava, izlazaka, samog odnosa, ali uvijek nekako nešto zapne. Imam sad tih par odličnih prijateljskih veza, ali ih se čisto bojim produbiti da se ne pretvore u... no, pa znate već što.
I kao kruna svega, mislim da ne pretjerujem. Dapače, umanjujem problem.
Morat ću psihologu. Srećom, poznajem ih barem šezdesetak. :)
Odlučila sam biti vesela, odmah nakon idućeg petka. Do tada, moram učiti glupi predmet, jer ako ga opet padnem idem na komisiju a to mi se baš ne sviđa.
Dakle, nakon idućeg petka počinje mi ljeto.
Što ću sve raditi čim počne????
najprije ću obaviti šoping do kraja, riješiti sve za more.
Jedan wikend ću prespavati kod frendice i naći se sa čitavim društvom iz tog kvarta koje nisam vidjela već mjesec dana.
Krenut ću na dijetu, moram skinut tih 5 kila do 29.7. jer onda idem na more :)
Izaći ću van i izdivljat se, bar tri dana zaredom.
Konačno ću obuti role i obići par večernjih krugova ako me ne budu koljena previše boljela.
Otići ću u grad i pogledati koju izložbu, nadam se da će bit nešto zanimljivo...
Obavezno ću otići u zoološki vrt, nisam bila otkad sam imala 12 godina.
Moram produžiti registraciju za skuter :( odu novci
Kupit ću još jednu knjigu iz vampirskih kronika (uh što volim totalni šund :) )
Natočit ću punu kadu vode, zapaliti mirisne svijeće i pustiti muziku. I neću izlaziti iz kupaonice barem dva sata.
Otići ću pedikeru.
Otići ću frizeru.
Oprat ću odoru jer mi suknja više nije bijela nego žuta.
Prestat ću se zamarati dečkima, prijateljicama, obitelji... bar na jedan dan.
Bar ću se taj jedan dan zatvoriti u sobu, ili otići van, ili nešto - sama sa sobom.
Konačno ću skupiti snage i obući kratke hlačice u javnost.
Bacit ću stari raspadnuti badić koji toliko volim i kupiti novi.
Napravit ću veliku zdjelu voćne salate i pozvati najfrenda da je sami pojedemo.
Provest ću čitav jedan dan samo gledajući filmove.
Kupit ću ventilator za svoju sobu, da ne umrem od vrućine u potkrovlju.
Konačno ću odvesti sestru na lignje u moj omiljeni restoran (obećavam joj to već godinu i pol).
Mislim da je to to. U biti, mislim da ima još puno toga, ali jednostavno ne mogu sad razmišljati o gomili veselih stvari kad mi nad glavom visi grozni ispit. Drž'te mi fige :)
Danas sam pospremila sobu, sjela na isto mjesto, u isti položaj kao i kad smo igrali s Njemačkom. Upalila sam malo svjetlo koje je gorjelo i onda, gledala cijelu tekmu bez naočala. Sve sam napravila isto... A oni nisu. Neću reći da je sudac kriv iako bih puno toga mogla rećio zadnjem golu.
Ruke mi se tresu... Jedva ovo tipkam, ne mogu vjerovati da te tako "nevažna" stvar može pogoditi. A mogli smo... ovo je bila generacija iz snova...
Hvala ti, Slavene Biliću. Hvala Pletikosi, Oliću, Srni, Modriću, Klasniću... Hvala i svima ostalima koji su pokazali što sve možemo...
Ubiše nas Turci. Psihički, ne igrom. U igri smo dominirali gotovo cijelu tekmu. Toliko prilika... I onda kad sam pomislila da je sve gotovo, par sekundi produžena igra, ignoriranje od strane pomoćnog suca i gotovo. San je propao. Ne želim govoriti o jedanaestercima, nisam ih gledala. Nisam mogla nakon Modrićevog promašenog jer sam shvatila da je gotovo.
Ipak, hvala vam svima. Bili ste bolji, ali pravda ne prolazi na ovom prvenstvu.
Danas mi se javio bivši dečko. Da, onaj isti koji me dvaput prevario, a jednom od toga sa svojom bivšom, onaj isti kojem sam sve to oprostila... Zašto mi se javio? Da mi može reći da sam LAGALA. Naime, on je bio još jedan u nizu od poznatih ljudi koji su nekako naišli na blog (još sad ne mogu doći k sebi jer nikome živom nisam rekla niti da ga pišem) i odlučio mi, još jednom u nizu, reći da sam na blogu pisala neistine, da je čitav moj život farsa...
Ne znam što je točno htio. Pokazati mi da pravda ne postoji, da njemu ide u životu odlično dok moj stoji na mjestu, ili radije, dok je moj duboko ukopan u prostornu rupu? Možda je htio reći mi da ne smijem javno reći što je sve bilo među nama. E pa neka mi zabrani.
Voljela sam te. I to pune četiri godine. Dopustila sam sebi da ti se potpuno dam, da ti dam cijelu svoju svijest i sve ono čega nisam bila svjesna. Dala sam ti sve, i nisam uvijek bila u pravu. Mnogo sam puta zanemarila sve ostalo zbog tebe, i nisi ti tome kriv. Ali uvijek sam se davala, koliko god sam mogla. Možda si iskreno mislio kad si rekao da si me volio, možda nisi htio sve ono napraviti. Ali činjenica je da si to napravio. Činjenica je da si lagao, da si inscenirao sve i svašta i da sam ja svemu vjerovala. Čini mi se da te tek sada prvi put vidim... Sve ono što su mi govorili, svi oko mene! Nikoga nisam slušala i bila sam uvjerena da sam u pravu. Možda sam neko vrijeme i bila... ali koliko zapravo dugo??? Sam si mi rekao da si je potpuno zaboravio tek nakon godinu dana... A prva prijevara je bila nakon godinu i pol. Koliko sam te zapravo imala? Koliko sam ti zapravo značila? Možeš li mi iskreno, kad pogledaš u dubinu svoje duše, reći da lažem, da se prenemažem, da izmišljam? Možeš li me pogledati u oči, i reći mi da sam ja kriva za sve, da sam bešćutna kuja, kao što si napisao u poruci koja nije bila namijenjena meni?! Molim te da mi jednom pogledaš u oči i to kažeš. Sve do onda, neću ti vjerovati.
Dala sam ti se, cijela. Dušu i tijelo, i ti to znaš. I zato te toliko progoni, i zato pokušavaš okrenuti sve naopačke, reći da sam ja kriva za sve. Jer te progoni i ne znaš kako bi se toga riješio. Jer smješak izvana skriva krik unutra.
Ovaj put sam se zakamuflirala, sakrila, izmislila novi identitet. Osjećam se pomalo kao u programu za zaštitu svjedoka. Uzbudljivo je. Zašto neću pisati na staroj adresi? Jer si je dosta ljudi koji nemaju pravo na moju intimu dalo za pravo ne samo da je komentiraju, nego da to učine na negativan način. Eto, ovaj put ću se sakriti, čučnuti i pokriti plahtom po glavi... Nemojte me dirati.
Ne volim kad ljudi koji su mi površni znanci daju sebi za pravo da komentiraju moje osjećaje (da, osjećaje, a ne događaje) na negativan način. Oni ne poznaju moje osjećaje, pa ih nemaju pravo ni komentirati. Događaje, to samo komentiraj. Osoba koja me popljuvala mi je kasnije rekla da nije znala da će me to povrijedit. No dobro, budimo realni, ovo je internet. Ne možeš se zauvijek kriti :)
Ni ne želim. Novi početak, nove nade... Kad odrastem, onda ću biti bolja osoba. Neću reći svoje negativno mišljenje o ljudima, čak i kad me omalovažavaju. Neću govoriti istinu, da se ljudi ne bi naljutili. Neću pisati o sebi, jer ću smatrati da nemam što zanimljivo reći. Neću nositi šarene boje, da se ne bi izdvajala iz gomile. Neću piti fruteke, da ljudi ne bi mislili da sam djetinjasta. Neću nositi tene na fancy haljinu, da ljudi ne bi negativno komentirali moj stil.
A do tada, dok ne odrastem, pustite me na miru.
Da jedem sladoled po zimi, da trčim u badiću po sobi, glasno pjevam u mikrofon od dezića, razbijam lustere mažoret štapom. Pustite me da pričam kad i što želim, kome i kako želim, da vrištim od smijeha i gušim se u suzama. I nemojte me procjenjivati na osnovu svega toga. Procjenjujte me na temelju načina na koji grlim kad mi prijatelj plače, na koji se smješkam kad mi pričate nešto zabavno, na koji se prišuljam iza leđa i zagrlim nekoga do koga mi je stalo, na koji pričam kad mislim da imam što za reći.
I'm back. Better then ever. :)
